Bolesnici nerado prihvaćaju da imaju psihičke smetnje. Kada se bolesnik odluči potraži pomoć, doktor psihijatar pokušava slijediti dobivene informacije i stvoriti dijagnostičku sliku. Postavljanje dijagnoze temelji se na pažljivo prikupljenim podacima i pregledu bolesnika.

Osnovni psihijatrijski dijagnostički instrument je psihijatrijski intervju. Psihijatrijski intervju je vrlo specifičan razgovor iz više razloga. Posebno je važan prvi intervju jer se bolesnik tada prvi puta susreće s psihijatrom i institucijom prema kojoj ima u većini slučajeva mnoge predrasude. Često se boji psihijatra. Psihijatar u prvom susretu stvara dijagnostički dojam i nastoji razmišljati diferncijalno dijagnostički. Pokušava dobiti podatke o osnovnim poteškoćama i vremenu kada ih je bolesnik ili okolina prvi puta primijetola. Razgovor treba voditi nenametljivo i motivisati bolesnika na saradnju. Psihijatar pri tome pokazuje empatiju za bolesnika i dobru volju da mu pomogne. Jedan od osnovnih ciljeva psihijatrijskog intervjua, osim postavljanja dijagnoze, je aktivno uključiti bolesnika u proces liječenja tj. uspostava partnerskog odnosa a ne pasivnog (autoritet-dijete). Međutim, kod pojedinih bolesnika to se ostvaruje vrlo teško ili nikako.

Što sve sadrži psihijatrijski intervju?

(Šta će sve psihijatar pitati?)

Doktor psihijatar prati trag sadašnje bolesti nestrukturiranim pitanjima koja će omogućiti pacijentu (bolesniku) da ispriča svoju priču svojim riječima. Važno je uočiti komentare kojima bolesnik opisuju pridružene socijalne okolnosti kao i prateće emocionalne reakcije. Bitno je prepoznati i stavove prema članovima porodice, radnoj sredini, ljekarima i lijekovima pogotovo u koliko je već ranije liječen. Nadalje, treba obratiti pažnju na bolesnikovo porijeklo, prethodne fizičke i psihičke bolesti, prilagođavanje u različitim životnim fazama. Osobine roditelja i porodično okruženje u djetinjstvu važne su jer se crte ličnosti koje utiču na način na koji se osoba nosi s bolešću i teškoćama u životu, usvoje u ranom djetinjstvu. Način na koji je bolesnik obavljao različite uloge u porodici i društvu daje važne orijentire. Školovanje, snalaženje u pubertetu i adolescenciji, stabilnost i efikasnost na poslu, seksualost, pravila ponašanja u društvenom životu, kvalitet i stabilnost bračnog života, sve to pruža dragocjene informacije u procjeni ličnosti. Treba se obazrivo raspitati o upotrebi ili zloupotrebi alkohola, duvana, ponašanju u prometu i pogledu tendencija prema antisocijalnom ponašanju. Vrlo je važan odgovor bolesnika na uobičajene životne promjene neuspjehe, nazadovanja, prethodne bolesti. Važno je utvrditi načine prevladavanja frustrativnih situacija i stresova u svakodnevnom životu. Važan je i način prilagođavanja na novonastale situacije i nesreće koje je osoba ili podnosila hrabro i prilagodljivo, ili se iz ponašanja u takvim okolnostima može nazrijeti slab kapacitet za podnošenje frustracija.

Psihijatar procjenjuje emocionalno stanje bolesnika, proces razmišljanja, kognitivno funkcioniranje i testiranje realiteta. Na temelju dobivenih podataka i opserviranja ponašanja predlaže bolesniku šta bi bilo najbolje u tom trenutku terapijski učiniti.

  • Psihološka podrška u postizanju akademskih i životnih uspjeha
  • Psihološko testiranje intelektualnih i kognitivnih sposobnosti
  • Psihološka procjena ličnosti
  • Profesionalna orjentacija
  • Psihološko savjetovanje
Close Menu